Zapadnjačko poimanje tijela temelji se na Platonovu dualizmu duha i tijela, koje se kasnije prenijelo na kršćansku filozofiju i Descartesovu opoziciju uma i tijela. Pritom su tijelu pridavane negativne karakteristike drugotnoga, sramnoga ili nepoželjnoga prema aktivnome duhu.

Danas pak utjecaj takvoga razmišljanja vidimo u logocentričnome stavu koje jezik smatra glavnim sredstvom izražavanja.

Jezik je međutim društveno uvjetovan, ono izgovoreno, ali i mišljeno oblikovano je na društveno poželjnoj istini. Stoga tjelesnost postaje mjesto otpora i prostor oslobađanja.

Možda se pronalazak otpora i slobode u izvanjezičnome najbolje očituje u punku. Glazbeni žanr koji nastaje pod krilaticom "svaki urlik na pravom mjestu vrijedan je kao bilo koji stih" teži narušavanju postojećih kodova, diletantizmu, ali također otvara prostor teatral ...