Valentino Bošković fiktivni je lik čiju glazbenu priču vješto pletu Branko Dragičević i Josip Radić. Da budemo valentinotovski jezično korektni, liriksote i muziku su izventali, odsvirli i otpivoli Branko i Josip. Valentinotov je četverostoljetni put započeo na Broču, odakle je roketon otišao na Mars, a dočekujemo ga 2046. na Vidovoj gori. Najveći i najbrži fanovi uspjeli su se dočepati karte za taj ivent uz dvostruki LP Vodič kroz galaksiju za redikule. Posljednji pak LP Velika praska figurira i kao album sa samoljepljivim sličicama.Zbog izgradnje priče oko bračkoga svemircota čitav koncept možemo smatrati jezičnom umjetninom, u kojoj jezik nije samo stilska dovitljivost i ne koristi isključivo za Valentinotovu govornu karakterizaciju. Slušajući Valentinota, nerazumljivost postaje drugotna u odnosu na emocionalni aspekt slušanja pjesma. Ili bi barem tako trebalo biti prema sociolingvistima koji popularnost takvog tipa glazbene jezične vratolomije objašnjavaju preko stalne mogućnosti promjena u idiomu kako bi ostali zanimljivi slušateljima, što se najčešće čini ubacivanjem engleskoga. Stoga je moguće da “Ala piš’ i sad za svemirske foje// diši ritki zrok i bit će ti boje!” pjevaju čakavci, štokavci i kajkavci.Može li glazba poput ove koju stvaraju Dragičević i Radić doprinijeti (nesvjesnom) učenju, a da ju ne promatramo (isključivo) kao subverzivnu pojavu na muzičkom nebu ili muzejsku obnovu relikta kako Pasolini shvaća dijalekt? Možda je logičan izbor da je Valentino Bošković progovorio regiolektom, da krene s Brača prema Marsu, da se vraća tek 2046. Tako izmješten i bezvremenski, svevremenski putnik može govoriti jedino jezikom nama neobičnim, stranim, gotovo jednako nerazumljivim kao engleski koji smo prvi put čuli gledajući crtiće na Cartoon Networku. Zašto je Valentinotova makaronika svemirski jezik svima onima koji nisu s Brača pa je stoga njezino usvajanje usporedivo s učenjem engleskoga jezika? Možda bi odgovor trebalo potražiti na kraju Pasolinijeve i Žanićeve rasprave. Dijalekt zasigurno nije više stvar poduke u školama, ali kao što smo imali prilike vidjeti nije ni toliko subverzivna i anarhična pojava, barem ne u našem jezičnom okruženju. Mogli bismo reći da je glazbeni brački valentinotovski dijalekt odozdo, onaj koji se uči neformalnim putem i koji time stvara zajednicu koja nastoji njime govoriti i pisati, upotrebljavati ga, a samim time i održavati mit o Valentinu Boškoviću. Do 2046. svi će zasigurno znati barem izgovoriti Ala jeb’ jarcota!
Dok privodimo drugu sezonu kraju i s prvim danima lita bižimo prema moru, prije stvarnog mora, zaronit ćemo u ono literarno. Otkrivamo kako se stihovima i rečenicama stvara slika mora i koja se sve značenja u nju upisuju. More zapljuskuje obale naše književnosti od samih početaka, a mi vas vodimo u šetnju književnom rivom od mladog zavodnika Splita preko Dubrovnika do Vele Luke di s Oliverom ka i uvik gledamo more, tajnu koja diše, ali otkrivamo i druge tajne otoka. U kombinaciji teksta i jezika, sjećanja, uspomena i osjećaja plovimo između fikcije i fakcije. U ćakuli s morskim ljudima iz našeg književnog svijeta Oljom, Norom i Vladom skiciramo sliku mora:"Dok uplovljavamo u tiho modro padište rastvaraju se u nama hridi ploče i krikoviGledamo more i obrise otoka u daljini.Utopimo li pogled u more rebro će izrezbariti tijelo bez jezika"A jezik će se, kao i Veronika, poigrati značenjima i u svojoj brzopletosti ih promijeniti.
Jedan uskoro slavi 100. rođendan, a drugi tek 20. Koje su im sličnosti, a koje različitosti? Može li se prvi nazvati pretečom drugoga? Radio s jedne, a podcast s druge strane. Za kraj protekle sezone odlučile smo se osvrnuti na medij podcasta te smo provodeći anketu otkrile je li on danas slušaniji od radija. Kakvu im budućnost vi predviđate?
Tradicija ispunjavanja leksikona i spomenara u Hrvatskoj seže barem u 19. stoljeće. Riječ je o posebnom semiotičkom sustavu koji ima svoju gramatiku i višeslojnu organizaciju, a uglavnom tematizira ljubav, prijateljstvo, školske dane ili prolaznost života. Leksikoni i spomenari tumače se iz folklorističke perspektive jer su oblik kolektivnog stvaralaštva djece i mladih. Važni su i razvojnim psiholozima, a u ovoj ćemo im epizodi pridružiti stilistiku. U novoj epizodi slušajte o razlici između leksikona i spomenara, akrostihu, razlikama između muških i ženskih upisa i načinima izbjegavanja imenovanja simpatije.
Tabu teme na poseban način privlače našu pažnju i baš kao i dobra knjiga izazivaju reakciju, propituju postojeća shvaćanja i perspektive. Iako dijelu književnih boema poroci nisu nimalo strani, o njima se u književnosti malo govori. No ipak, s obzirom na to da je književnost svijet slobode u kojemu se ponekad smiju kršiti pravila, ona pronalazi načine da uzdrma granice i u klupko priče uplete i jedan od najvećih tabua: drogu. Što nam književni tekst može reći o temi droge, različitim perspektivama na ovisnost, načinima na koje se ona uklapa u psihološke i emocionalne svjetove likova, društveni kontekst i kulturu, otkrivamo u novoj epizodi.